FILOZOFIJA MUZIKE
Historija muzike duga je koliko i historija čovječanstva. U filozofiji prve teorije o muzici se javljaju među pitagorejcima. U srednjem vijeku dolazi do prve prave notacije zvukova.
U XIX stoljeću muzika je dovoljno dobro sredstvo za buntovno oslikavanje života umjetnika, u XX stoljeću za valorizovanje zvukova modernoga i tehničkoga doba, a u XXI stoljeću za zvučno oslikavanje potrošačkoga prostora.
Muzika djeluje najneposrednije i najsubverzivnije za čovjekov mentalni i osjećajni habitus i zato se upotrebljava i zloupotrebljava stoljećima.
Muzika nema svoj nosač ljepote, ljepota je u zvuku koji dopire do slušaoca i na njemu ostavlja trag.
Pitagorejci su muziku doživljavali osnovom za razumijevanje čitavoga kosmosa. Ona je predstavljala osnov matematičkih zakona koji upravljaju univerzumom.
Pitagora je otkrio da se muzički intervali mogu izraziti brojčanim odnosima. Koristeći instrument sa jednom žicom, monokord, utvrdio je da skraćivanje žice u tačnim razmjerama (npr. 2:1 za oktavu, 3:2 za kvintu, 4:3 za kvartu) proizvodi harmonične tonove.
Pitagorejci su smatrali da kretanje određenih nebeskih tijela proizvodi zvukove koji su u savršenoj matematičkoj harmoniji.
Vjerovali su da određene melodije i ritmovi mogu vratiti unutrašnju ravnotežu čovjeku, liječiti bolesti i smirivati strasti, te da se može koristiti u katarzične svrhe.
Muzika im je predstavljala zemaljski odraz univerzalnoga reda.
Pitagorejsko shvatanje muzike postavilo je temelje Platonovome doživljaju muzike kao oruđa za oblikovanje ljudskoga karaktera i društvenoga poretka. Platon je smatrao da muzika nije puka zabava, nego da direktno utiče na dušu, te da se tokom ispravnoga odgoja djeca uče prepoznavanju lijepoga i dobroga i prije nego što razviju razum.
Vjerovao je da različite ljestvice i ritmovi oponašaju određena stanja duše, gdje su poželjne bile one koje potiču hrabrost i umjerenost, a nepoželjne su bile one koje izazivaju tugu ili razuzdanost.
Vokalna muzika je za Platona bila idealna, a smatrao je da instrumentalna muzika bez riječi može biti zbunjujuća zato što nema jasno značenje i, ono što je za Platona bilo najznačajnije, nema moralnu poruku.
Filozof Immanuel Kant je odbacio visoko vrednovanje muzike zato što se muzika igra samo sa osjećajima, te u hijerarhiji umjetničkih vrijednosti zauzima najniže mjesto.
Arthur Schopenhauer je zastupao suprotno stajalište, a veliki uticaj je imao na Friedricha Nietzschea, naročito pri nastajanju njegovoga djela “Rođenje tragedije iz duha muzike”.
U navedenome djelu je Nietzsche pokušao da odgovori da li je muzika autonomna, sama sebi cilj ili je društveno uslovljena. Vjerovao je da muzika može izraziti ono što riječi ne mogu, iskonsku bol i radost ljudskoga bića. Naveo je da bi bez muzike život bio zabluda, smatrajući ju nužnošću za smislen i ispunjen život.
Njemački filozof i estetičar, Theodor Adorno je ispitivao fenomen muzike u djelu "Filozofija nove muzike", u kojemu navodi da se na osnovu muzike koja se prezentira u programima radio stanica može govoriti o stanju jednoga društva.
Tekst pripremila Mudheta Mumić, prof.